Moji tužni monstrumi

Novi dramski rad Mate Matišića nadovezuje se na "Ljude od voska" ehom, postupkom i nekim likovima te toponimima; kao i tamo, i ovdje dramatičar intrigantno propituje poroznost granice između zbilje i fikcije, biografije i izvedbe, osobe i lika. U središtu "Mojih tužnih monstruma", podnaslovljenih kao "dramski dnevnik", tako je Mate, "dramski pisac i glazbenik", a materijal nam donosi scene gdje se maštovito spajaju teatralnost i svojevrsna hiper-događajnost s intimnošću i dokumentarnošću koje se ne boje izložiti intiman prostor, naprotiv. Amalgam u koji smo pozvani uroniti tako je ispisan da nam nije moguće razlučiti što je stvarno, a što izmišljeno; uostalom, to niti je moguće, niti je bitno. A tu je i humor, po Matišićevom običaju drzak, bujan, višeznačan. Osim što su dramski obračun s osobnim demonima, "Moji tužni monstrumi", u režiji Vita Taufera, itekako su zainteresirani za društveni kontekst, kolektivne boli i nepravde, čvorove koje nismo raspetljali, za provokaciju koja nije sama sebi svrhom, na kompleksni glumački angažman, transformativnu (su)igru...

"Sažeto u jednu riječ: događaj. Kolektivno tijelo, publika, kao da se promijenilo izvedbom predstave. Svima kao da se nešto značajno dogodilo u životu. Sve možda i bez kao. "Moji tužni monstrum" Mate Matišića u režiji Vite Taufera predstava je koja rezonira s našim kolektivnim stanjem duha toliko da gotovo postaje stvaran događaj a ne iluzija. Naše kolektivne traume, još uvijek ratne, naše licemjerje, naš i dalje žilav patrijarhat, naša potreba da živimo u prošlosti, naša sklonost patetici - ovdje rastu iz likova poput šarenih gljiva kao humoristički dodaci." (Tomislav Čadež, Jutarnji list)

"Ima ovdje i neke do sada kod Matišića me toliko uobičajene lepršavosti. Ovo je drama s dobro ugođenim, višeslojnim, humornim elementima koje potenciraju i redatelj Vito Taufer i odlični glumci. Ali ovo je i svojevrsna igra s dramskom formom, jer na trenutak smo u nečijem životu, a sekundu kasnije u sapunici satkanoj od tog istog života. Baš ta istraživanja kazališta i stvarnosti dobro je ugodio redatelj, jer ako su "Ljudi od voska" bili dramska siuta u tri stavka, ovo je mnogo intimnije djelo. I sam autor "Monstrume" naziva "dramskim dnevnikom", a tako mu je pristupio i cijeli autorski tim" (Bojana Radović, Večernji list)

"Moji tužni monstrumi osvješćuju kako kazalište može biti mjesto suočavanja. Prvenstveno sa samim sobom, odnosno monstrumima koji mu ponekad, kao u ovoj predstavi, osiguravaju začudne emotivne vrhunce." (Leon Žganec Brajša, Vijenac)