GDK "Gavella", GK "Joza Ivakić" Vinkovci, Ludens teatar, Centar za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar i Gradsko kazalište Požega

Redatelj i autor adaptacije: Dražen Ferenčina
Autor dramatizacije: Borislav Vujčić
Scenografi: Marita Ćopo i Dražen Ferenčina
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Autor glazbe: Igor Valeri
Suradnica za scenski pokret: Maja Huber
Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
Asistentice kostimogrfkinje: Emilija Šušković i Tena Pilić
Vizualni identitet predstave: Dubravko Mataković
Autor fotografija: Dražen Bota

Igraju:
Tena: Matea Marušić
Jerko Pavletić (otac) Jaroslav: Filip Šovagović
Beranek Leon: Ivan Grčić
Jungman Đorđe: Davor Svedružić
Ciganin: Vedran Dakić
Joza Matijević: Vladimir Andrić
Ivka, njegova žena: Selena Andrić
Maruška, Đorđeva žena: Martina Stjepanović
Stara gatara: Areta Ćurković
Tri Žene: Areta Ćurković, Selena Andrić, Zorko Bagić
Krčmar: Ivica Lučić
Lakaj: Zorko Bagić

Premijera u Vinkovcima: 22. prosinca 2021.
Premijera u Zagrebu: 8. ožujka 2022.,KUC Travno
Premijera u Koprivnici: 18. ožujka 2022.
Premijera u Požegi: 4. veljače 2022.
Premijera u Bjelovaru: 26. veljače 2022.

Predstava traje sat i 30 minuta.

Klasik hrvatske književnosti kritički se obrušava na ono u čemu prepoznaje destruiranje tradicionalnih vrijednosti, no istodobno je svjestan kako bezglasni ženski likovi iznikli iz koncepta patrijarhata trebaju ustupiti mjesto ženama koje odlučuju i djeluju. Tena tako svoj osjećaj slobode verbalizira usklikom: "...ja sam ja; sve što je na meni, moje je!", čija jeka odzvanja i danas. Pritom Kozarac nije toliko usredotočen na mentalitet, koliko na konkretnu ekonomsku i društvenu situaciju – raspadanje seoskih zadruga, Khuenovu strahovladu i silne eksploatacije lokalnih šuma od strane bogatih stranaca... Glavni lik stoga se može čitati i kao metafora za Slavoniju, za "raskoš koja se neštedimice rasipa", pa smo pred djelom sposobnim otvoriti prostor za raznolike pristupe i rasprave. U dramatizaciji Borislava Vujčića, Kozarčev prozni tekst postao je punkorvnom dramom, gdje se pripovijedni predložak koristi kao temelj za novi autorski materijal koji realistične, dijaloške prizore spaja s etnološkim pristupom, pri čemu osjećaj drevnog, gotovo mitskog natapa melodramatičnost teksta nastalog potkraj 19. st. Elementi koreodrame, zborskog mnogoglasja, socijalnog ekspresionizma, Vujčićevu "Tenu" tako odvode u specifičan dramski registar, dinamično ponuđen na igru glumcima i redatelju...

“Kozarčeva “Tena”: mnogo sjajnih glumaca i ponajbolja režija Dražena Ferenčine” (Tomislav Čadež, Jutarnji list)

“Od okrutnog realiteta Ferenčinu je više zanimalo iskonsko, ono što ne uništava ekonomska situacija, što je Kozarac apostrofirao kao neprolazno. Zanimala ga je Tenina ljepota i nezino tjelesno izobličenje, koje, nakon svih ljubavnih brodoloma i posrnuća na kraju predstave, u trenutku kada se nakon rata pojavi prvi ljubavnik Baranek, doživi svojevrsnu katarzu. Tim činom Kronika raspada jedne ljepote uskrsava kao iskustvo sa sretnim završetkom. (…) Iznimnu izvornost i snagu slavonskog mentaliteta ponudio je ženski dio ansambla. Maruška u izvedbi Martine Stjepanović, Stara gatara u interpretaciji Arete Ćurković, Selena Andrić kao Ivka i dakako Matea Marušić koja je unutarnje Tenine lomove živjela suzdržano i potpuno predana fatumu samouništenja.” (Andrija Tunjić, Vijenac)