Ovogodišnji repertoarni izbor za festival obuhvaća predstave koje su nastale iz poticajnih, nestereotipnih kazališnih premisa, te dosljedno sprovele određene (vrlo različite!) kazališne estetike. Nastale iz radnih procesa tijekom kojih se pokušavalo izbjeći klišeizirana scenska, dramaturška, glumačka i ostala rješenja ovdje navedene predstave su iznjedrile - događaj.
Ne da ih se lako obuhvatiti zajedničkim nazivnikom jer su potpisane od izrazito različitih kazališnih osobnosti koje su im dale samosvojan pečat. Čak i kad u njima postoji na nekoj razini vrsta greške, dogodila se kao produkt potrage, pa je kao takova opet intrigantna i otvara prostor za kazališnu raspravu. Ipak, mogla bih reći da ovogodišnje "Gavelline večeri" možemo nazvati festivalom koji će okupiti kazališne stvaraoce kojima su kazališta kao njihovi producenti, a oni prema vlastitim umjetničkim savjestima, otvorili slobodan put u potrazi za skrivenim dimenzijama literature, kazališne forme, žanra, i, napokon, društvene uloge kazališta.

Predstavit ću izbor kroz grupiranje predstava u četiri bloka.

Prvi i najzastupljeniji blok je onaj čija je potraga inicirana čitanjem klasičnih tekstova. Osobno, uvijek sam uzbuđena kad se ne repertoaru pojavljuje veliki klasični naslov. Igranje nekog starog, a velikog naslova, unaprijed je osjetljiv i zahtjevan zadatak. Novo igranje ipak ne može se dogoditi kad nas na to tjera isključivo repertoarna ambicija, već kad se stekne značajan broj kazališnih uvjeta. Onaj najzahtjevniji i, mislim, najosjetljiviji, skriven je u ansamblu i njegovim mogućnostima. Samo povodom velikih, klasičnih naslova, imamo mogućnost vidjeti po nekoliko glumačkih generacija na sceni i ocijeniti im kvalitetu i brojnost. Jedna od takvih predstava postavljena na velikom naslovu, a glumački izazovna kad je u pitanju kvantiteta i kvaliteta ansambla, odigrana je u HNK-u u Zagrebu. Upravo kad smo se približili zaključku da je u hrvatskim kazalištima gotovo nemoguće složiti veliku podjelu, dogodili su se "Bjesovi". Ova predstava u režiji Janusza Kice dovela je na scenu 23 glumca. No, ono što doista impresionira je dijapazon značajnih glumačkih kreacija stvorenih pod osjetljivim redateljskim prstima Janusza Kice, naravno, uz ostale kvalitete predstave - do boli provokativno otvaranje predstave, prostorna kadriranja potpomognuta znalačkim scenografskim rješenjem, tematska usredotočenost.

"Hamlet" je u splitskom HNK-u posljednji put igran 1994. Od tada do danas dramsko lice ovog kazališta se potpuno promijenilo. Aleksandar Ogarjov odlučio se na ovaj naslov očigledno imajući povjerenja u mladi i najmlađi dio ansambla. Rezultat - intrigantni "Hamlet" čija je osnovna scenska karakteristika mješavina žanrova. U kaleidoskopu cirkusa, obiteljske drame, infantilne groteske i tragedije Ogarjov s glumcima traži odgovor na pitanje koliko ljubav za prošlost (Hamlet je opsesivno vezan za svojega mrtvog oca) može biti pogibeljna za cijelu zajednicu. Splitski "Hamlet" nastao je u potrazi za koju se usudim reći da dosada nije u našem kazališnom prostoru nuđena u čitanju ovog teksta.

Za pročitati pjesništvo i filozofiju Ibsenovog "Peera Gynta" redatelj Aleksandar Popovski se odlučio na nekoliko jakih dramaturških (dramaturg: Dubravko Mihanović) i redateljskih postupaka: zadržavanje stiha u prva tri čina, dok su preostala dva u prozi, maksimalno zgušnjavanje podjele, te postupak komentiranja prirode kazališne igre. Tako Gyntov svijet iz dimenzija filozofske poeme dolazi u svijet kazališnih uvjetnosti koje ne umanjuje ozbiljnost pitanja o prirodi gintovskog "ja" ili trolovskog morala zgusnutom u načelu: "Budi sam sebi dosta". Ovaj moral danas lako prepoznajemo kao imperativ suvremenog života, pa tako i izgubljenost Peera na kraju njegovog životnog puta zvoni nam sudbinom izgubljenosti modernog čovjeka i daje odgovor na pitanje zašto "Peer Gynt" danas.

"Služavke" Jeana Geneta postavljene na scenu dubrovačkog kazališta "Marina Držića" jezikom koji diktira sama narav komada (redatelj: Georgij Paro) rastvaraju patologiju kako socijalnih odnosa, tako i poniženog čovjeka prema samom sebi. Nemajući ništa u životu osim nametnute društvene uloge služavke odustaju i od sebe samih i nude nam na kraju Geneta kao pisca današnje, ne apsurdne, nego moderne tragedije.

U dosluhu, ako ne s aktualnom današnjicom, ali svakako sa svevremenom u kojem vlada uvijek isti mentalitet primitivizma koji se obrušava i lomi one najosjetljivije, Borivoj Radaković je napisao dramatizaciju "Breze" kao odavanje počasti Kolarovom značaju, ali i kao posvetu i doprinos kajkavskom jeziku. Njegova dramatizacija je dala i veliki kreativan udio u predstavi (redatelj: Želimir Mesarić) koja se iz realističkog koda spiralno uvija u grotesku realizirajući događaj kojem se istovremeno smijemo i od kojeg imamo grč u želucu.

Opisani blok predstava, ma koliko se slagali ili ne u visini ocjena pojedinih ostvarenja, smatram izuzetno bitnim za repertoarno stanje hrvatskog kazališta. Povjerenje u veliku literaturu donosi kazalištu neophodnu misaonu okosnicu i čini ga alatom za razmišljanje o bitnim temama koje u aktualnom trenutku ne uspijevamo osvijestiti i dovoljno dimenzionirati. Ova funkcija kazališta koju bi pogrom estradizacije najradije prebrisao s kazališnih dasaka ne bi smjela biti upitna ako imamo ambiciju uopće baviti se teatrom kao umjetničkim činom. Zato se nadam da će nam navedene predstave pokazati da put u rastvaranju klasičnih naslova nije ništa manje provokativan od iščitavanja posljednjeg napisanog komada. Dapače.

U drugom bloku predstava su one koje nastajući prema suvremenim (doslovno - jučer napisanim) tekstovima propituju:

  • ulogu glumca i kazališne iluzije kad se suoči s "običnošću" i dubinom ljudske patnje ("Balon" Mate Matišića, u režiji Mislava Brečića, zagrebački Teatar EXIT i Teatar 2000),
  • tokove nasilja i nečovještva ("Udarac", dokumentarna drama njemačkih autora Andresa Veiela i Gesine Schmidt, u režiji Martina Kočovskog, splitska PlayDrama),
  • "granice nelagode u svijetu terora", prepoznavanje sebe u scenariju iz budućnosti ("Garaža", prema romanu Zdenka Mesarića, u režiji Ivice Buljana, Zagrebačko kazalište mladih),
  • rengensku sliku ranjenog ženskog bića u svijetu nerazumijevanja ("Barbelo, o psima i djeci" Biljane Srbljenović, u režiji Paola Magellija, zagrebačko Gradsko dramsko kazalište "Gavella").

Četiri različita redateljska postupka dosljedna u potrazi za svojim poetikama, duboka u potrazi za temom, ostvarila su najbolje i najintrigantnije predstave sezone. Dok "Balon" "upuhava" u kazališni čin emociju i grotesku, te vibrira glumačkim vještinama koje podržavaju suptilna redateljska rješenja, "Garaža" nas potapa na samo dno izdržljivosti fizičkog teatra i nevjerojatnu spretnost u montažnim rješenjima koja vitlaju prostorima fabule. Makedonski redatelj Kočovski brehtijanski pristup dokumentarnoj drami njemačkih autora (nastala kao rekonstrukcija i dokument istinitog događaja) pretvara u postupak kojim bezobrazno točno rastvara neuralgične točke naše stvarnosti i probleme nasilja koje živimo i mi, ovdje i sada. Magelli u Srbljanovićkinoj tapiseriji traži provokaciju i estetiku koja asocira na performanse Marine Abramović. Spremnost na izloženost čitam kao polazišnu točku u radu na ovakvoj predstavi, a njezin put kao put koji se prelazi u duboko umjetničkom činu. U suglasju takvog stava sa strane glumaca, redatelja i spisateljice, "Barbelo" je zato u rezultatu mnogo više od uspješnog repertoarnog naslova.

Treći blok predstava posvećen je smijehu. Razmišljajući o razlozima izjave jednog od bivših selektora "Gavellinih večeri" kako po njemu komedija nema mjesta na ovom festivalu, odlučila sam se za suprotan stav. Komedija da, ali komedija kao teatarski izazov, a ne kao zaborav. Dvije potpuno produkcijski oprečne predstave, jedna bogata ansamblom i opremom, druga svedena na ono "nas trojica možemo igrati bilo gdje", na ovogodišnje "Večeri" trebaju donijeti nepodnošljivu lakoću smijanja. Ali dok "Građanin plemić" upotrebljava cijelu kazališnu kompaseriju da bi izgradio jedan potpuno novi žanr s neprikrivenom satiričkom oštricom, "Žrtve zemljopisa 2" se smiju sebi samima. Pitanje na koje traže odgovor je vrlo jednostvno: kako stići s jednom predstavom na neki europski festival? U traženju ovog odgovora seciraju stanje (hrvatskoga i europskoga) duha i njegovu blaziranost, smiju se kazalištu i sebi, daju kritiku drugih i na kraju sebe samih. Pri tome su vješti, šarmantni i nadrealno ironični, negdje na tragu engleskih "letećih cirkusanata". Ali ne brinite - "oni imaju formalno obrazovanje da se tim što rade mogu baviti". Ova primjedba naravno da nije potrebna u slučaju zagrebačkog "Plemića". "Plemić" zasmijava (a s posljednjim kazališnim događajima, evo, i zabrinjava) gledateljstvo dok je nošen na krilima redateljske i glumačke virtuoznosti.

Naposljetku, na kazališnom otoku konceptualne režije stoji Branko Brezovac - sam. Eurokazova predstava "Okovani Galileo" nastala kao plod međunarodne suradnje (Italija, Crna Gora, Hrvatska) u njegovoj režiji posvećena je ispitivanju forme opere corale nastale na spajanju Eshilovog "Okovanog Prometeja" i Brechtovog "Života Galilejevog". Brezovac je ovom predstavom duboko sondirao veliku temu o proturječjima zagrljaja znanja i moći, a s druge se strane bez ostatka upustio u potragu za formom koja će podržati ovu temu. U mješovitoj izvedbi hrvatsko-talijanskih izvođača i pjevača "Okovani Galileo" je u ovoj sezoni predstava zasigurno najintrigantnijeg kazališnog diskursa.

Lada Martinac Kralj

Slijedi na repertoaru

no photo

GDK Gavella na gostovanju

Predstava "Hotel Zagorje" gostuje u Dubrovniku

Petak, 18. lipnja 20:00 h

no photo

GDK Gavella na gostovanju

Predstava "Hotel Zagorje" gostuje u Dubrovniku

Subota, 19. lipnja 20:00 h

no photo

GDK Gavella na gostovanju

Predstava "Hotel Zagorje" gostuje na Festivalu "Sterijino pozorje", Novi Sad

Ponedjeljak, 21. lipnja 21:00 h