Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Dramaturginja: Maja Sviben
Oblikovanje scene i kostima: Ana Paulić
Koreografkinja: Silvia Marchig
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Oblikovanje zvuka: Branko Puceković i Luka Gamulin
Suradnice za pripremu pjevačkih dionica: Alma Ferović-Fazlić i Agota Vitkay-Kucsera
Majstorica maske: Iva Lea Dežmar
Fotografije: Nina Đurđević
Izvođači:
Alma Ferović-Fazlić
Fabijan Komljenović
Filip Lugarić
Silvia Marchig
Urša Raukar
Lovro Rimac
Dijana Vidušin
Agota Vitkay-Kucsera
Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zagrebačkog plesnog centra
Svijet u kojem živimo ispunjen je zvukovima, ali i tišinama koje neprimjetno oblikuju naše iskustvo postojanja. Predstava "Zvuči kao papar" istražuje te neizgovorene trenutke, zvučne odjeke koji nastaju između tijela i prostora, između pojedinca i kolektiva. Kroz vokalno-dramski izraz, predstava otvara prostore unutarnjih krikova – onih koji se osjećaju duboko u nama i onih koji se pretaču u glas, u energiju koja različito vibrira kroz svaku scenu. Ova izvedba nije narativna priča u klasičnom smislu, već složeni vokalni pejzaž u kojem se glas ne koristi samo kao sredstvo komunikacije, već kao alat osluškivanja, refleksije i zajedničkog bivanja. Kroz igru zvuka i tišine, izvođači istražuju tjelesnost glasa, njegovu sposobnost otkriti ono što riječi ne mogu obuhvatiti. Glas postaje produžetak unutarnjih impulsa, putokaz kroz slojevite osjećaje i senzacije koje nadilaze individualno i ulaze u kolektivno, u zajedničku psihu iskustava. Zvuči kao papar promatra svijet kroz kožu, kroz vibraciju zvuka koji istovremeno uznemirava i liječi, koji može biti oštar, prodoran, nježn ili nestalan. Predstava istražuje intuiciju i predosjećaj, glasove koji su nečujni, ali prisutni, glasove koji nose težinu prošlih iskustava i naslućuju budućnost. U tom procesu izvođači prolaze kroz dvostruku igru kolektivno promatraju daljinu i blizinu, a istovremeno izvode intimne, krhke priče koje odjekuju u prostoru. Atmosferski oblikovana, predstava se oslanja na svoju estetiku na delikatnost zvuka i igre svjetla i tame. Chiaroscuro rasvjeta naglašava fragmente tijela, ekspresiju lica, vibracije mišića i dah koji prethodi zvuku. Ovdje riječi nisu dominantne – one su rijetke, ali snažne, dok neverbalni vokalni izrazi postaju ključni alat izvedbe. Predstava nas poziva da ne slušamo samo ušima, već cijelim bićem, da osjetimo zvuk kroz kožu, kroz rezonanciju tijela i svijesti. Ona nas podsjeća na moć kolektivnog glasa, na neizgovorene istine koje postoje među nama, na snagu zajedničkog osluškivanja i razumijevanja. Baš kao što papar iznenađuje svojim okusom, tako i ova predstava budi osjetila, otvara prostor za nova tumačenja i ostavlja trag koji dugo odjekuje.
Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zagrebačkog plesnog centra
