Mirisi, zlato i tamjan

"Mirisi, zlato i tamjan" Slobodana Novaka od onih je romana koji izmiču jednoznačnim definicijama. Označiti ga možemo kao egzistencijalistički roman, filozofski traktat, alegoriju, a možda i kao roman s ključem, međutim, svaka čvrsta odredba kao da istovremeno isključuje sve druge, pa je možda najbolje reći kako je riječ o jednom od najznačajnijih i najkompleksnijih romana hrvatske književnosti uopće. Objavljen 1968., roman je alegorijska slika jednog političkog sistema, no zamašnjak mu se nedvojbeno širi i prema drugim važnim temama, poput usamljenosti, prolaznosti, igara moći, odnosa urbanog i ruralnog, neispunjenih osobnih očekivanja, ali i propitivanja života kao niza slučajnosti ili pak kao sudbinske determiniranosti prošlošću. Roman je višestruko adaptiran kako za film i radijske izvedbe, tako i za kazalište, pri čemu je predstava Božidara Violića praizvedena 1974. godine u Teatru &TD, iz mnogo razloga zapamćena kao jedna od prekretnica hrvatskog kazališta. U novom čitanju redatelja Zrinka Ogreste i autora dramatizacije Tomislava Zajeca, "Mirisi, zlato i tamjan" pokazat će da alegorija o umirućoj starici i njezinom slučajnom skrbniku s vremenom nije izgubila na aktualnosti i svježini. Novakovi motivi u novoj izvedbenoj inscenaciji ponovno će propitati prozne rukavce, ali i pokazati neprolaznost bogatih uvida u našu suvremenost, koja je i nakon svih burnih političkih promjena u svojim korijenima ostala bolno istom. Uz to, u vremenu u kojem suvremeni modeli komunikacije i (samo)reprezentacije predstavljaju novu normu društvene stvarnosti, čini se da je i jedna od temeljnih Novakovih teza o otoku kao mjestu potpune izolacije istovremeno možda geografski zastarjela, ali je šire društveno, u kontekstu novih paradigmi samoće i traganja za smislom, itekako živa i možda još aktualnija. Temeljna ideja ove predstave stoga će biti upravo u traganju za smislom i borbi protiv svake vrste odustajanja u vremenu i prostoru obilježenom fenomenom nove samoće.