Prema istoimenom scenariju Marguerite Duras
Redateljica: Rajna Racz
Prevoditeljica: Lucija Klarić
Autorice dramatizacije: Lucija Klarić i Rajna Racz
Dramaturginja: Lucija Klarić
Scenografkinja: Ana Paulić
Kostimografkinja: Mirna Mihoković
Autor glazbe i oblikovatelj zvuka: Marin Živković
Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
Oblikovateljica scenskog pokreta: Ena Jagec
Glazbenici: Letizia Roce, Branko Sterpin, Matej Milošev, Filip Merčep i Marin Živković
Igraju:
ONA: Judita Franković Brdar
ON: Marko Kasalo
Hirošima, ljubavi moja, prema istoimenom scenariju Marguerite Duras za kultni film Alaina Resnaisa, poetska je predstava o ljubavi, sjećanju i nemogućnosti da se izgovori ono što nadilazi ljudsko iskustvo.
U hotelskoj sobi u Hirošimi, dvanaest godina nakon atomske bombe, susreću se Francuskinja i Japanac. Njihova kratka ljubavna avantura postaje prostor u kojem se otvaraju potisnuta sjećanja, osobne traume i kolektivna povijest. Ono što započinje kao intiman susret dvoje stranaca postupno prerasta u suočavanje s prošlošću koja se ne može ostaviti iza sebe. Dok se njihovi glasovi isprepliću, brišu se granice između sadašnjosti i prošlosti, između ljubavne priče i povijesne katastrofe, između onoga što pamtimo i onoga što nastojimo zaboraviti.
Marguerite Duras odustaje od pokušaja da prikaže Hirošimu kroz dokumentarističku rekonstrukciju ili reprezentaciju katastrofe. Umjesto toga, katastrofu upisuje u intimni prostor susreta dvoje ljudi, u ljubavni odnos, u tijelo koje nosi tragove prošlosti. Za Duras, o Hirošimi nije moguće govoriti izravno – moguće je govoriti tek o nemogućnosti da se o njoj govori. Upravo u toj pukotini između jezika i šutnje nastaje njezin jedinstveni poetski tekst, u kojem ljubav ne poništava razaranje, nego ga čini vidljivim.
