William Shakespeare
San Ivanjske noći
"...ovaj "San" spada u sam vrh domaćih predstava u godini na izmaku, da ne kažem izdisaju. (...) U predstavi jednostavno nema lošega glumačkog mjesta, ma nema ni osrednjosti, sve je posloženo do detalja. (...) Kako je sve san, a teatar i život isprepliću se do neprepoznatljivosti, moguća su i ironična poigravanja s tekstom, pogotovo kad je to rimovani stih, te glumačka autoironija, pa predstava kao da je posuta s malo brehtijanskog čarobnog praha koji daje naslutiti kako je kazalište više od neobavezne igre." (Jasen Boko, "Globus")
"Shakespeareov "San Ivanjske noći" u režiji makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog najbolja je ansambl predstava u kazalištu "Gavella" u zadnjih deset godina. (...) Popovski je odlično izabrao i motivirao glumački ansambl i napravio maštovitu, smiješnu, opscenu, ali i bolnu rekonstrukciju naoko frivolne Shakespeareove sage o ljubavi." (Tomislav Čadež, "Jutarnji list")
"Predstava je puna naboja koji eksplodira u polifoniji glumačke igre, u glazbi, u scenografiji, u spleenu koji obuzima cijelu pozornicu i pretače se u gledalište koje postaje jedan, redateljev san. (...) Glumačka ekipa izvanredno je obavila svoje zadaće. Rijetko kada se dogodi, a ovaj put se dogodilo, da su svi glumci imali svoj trenutak umjetnosti. Dva su se glumca ipak izdvojila, i dramaturški i kreativno, Pero Kvrgić i Ozren Grabarić. Puk Pere Kvrgića magičnom ekspresivnošću pokreće i gura događaje; on zna zašto je važno sanjati. (...) Briljantno i rijetko viđeno ostvarenje ponudio je Ozren Grabarić u ulozi Vratila. (...) U njemu se zrcalila i snaga sna i stvarnost buđenja." (Andrija Tunjić, "Vjesnik")
"...novi "San Ivanjske noći" zacijelo će privlačiti u kazalište." (Maja Stanetti, "Večernji list")
"Pop-pristup Popovskog pogoduje i Hrvoju Klobučaru, koji se pokazao u dosad najboljem izdanju, ali i svima koji se s kazalištem vole igrati - od Ozrena Grabarića u maksimalno iskorištenoj ulozi magarca, preko Janka Rakoša do Svena Šestaka." (Igor Ružić, Radio 101)
"Dijak na scenu donosi radost, zajedno sa samobičevalačkim nemirom i gotovo kliktavim entuzijazmom. I dok Pero Kvrgić brehtijanski kapitalizira dvosmislenosti Puckove verziranosti u erotskoj pomutnji, Dijak uspijeva odigrati Kvrgićevu protutežu: uspijeva dosegnuti naivnost ili organsku emociju zanosa. To je iznimno teško scensko postignuće." (Nataša Govedić, "Novi list")
