Sebi svojstvenom duhovitošću N. V. Gogolj je "Ženidbu" podnaslovio kao "posve nevjerojatan događaj u dva čina", mada u njoj, zapravo, nema ničega nevjerojatnog, možda tek neobičnog. Skupina prosaca stiže u dom djevojke sasvim zbunjene onime što joj se nudi: stidljivi mladić i njegov pretjerano aktivni prijatelj, ostarjeli pomorac prepun poluizmišljenih priča, namrgođeni ekonom koji sve to shvaća kao posao što se mora obaviti, bojažljivi časnik kojem je najvažnije da žena zna francuski mada ga on sam ne zna, te užurbani trgovac, doista i nisu neka ponuda, ali - boljih nema. Barem ne u Gogoljevoj briljantnoj komediji, što poput svih njegovih tekstova ponajprije osvaja čudesnim humorom i neuhvatljivim karakterima, autsajderima koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu, pa se guraju, komešaju, bore, nadmudruju, svađaju, vesele...

Dijete s kockastom glavom koje potiče svađu nalik onima iz talijanskih filmova, ljubavna scena s mladim ustašom, partizansko kazalište i strastveni susret u kupiništu, političke optužbe i mučenje, bračni brodolom, a zatim starost, i jedna dvorana u kojoj se pleše... Starački dom kao "idealni kamp svih naših ksenofobija, a opet tako dirljivo i mlačno mjesto" (D. Spišić) na koje "odlažemo starce", pomalo poput isluženih starih baterija ili iskorištenih plastičnih boca, ogledalo je društva u kakvom živimo, društva gdje teško prihvaćamo druge i drugačije, a slabije sklanjamo u stranu jer nam smetaju, jer nemamo vremena za njih. Dramski tekst Dubravka Mihanovića, autora u zemlji i inozemstvu višestruko nagrađivanih komada, na scenu teatra "Gavella" postavlja Oliver Frljić, trenutno jedan od najhvaljenijih redatelja ovih prostora, čije predstave, osvajaju nagrade gdje god se pojave, ali su jednako tako sposobne izazvati i glasno neslaganje.

"Ništa što se može dogoditi između jednog muškarca i jedne žene nije tako važno te bi o tome trebalo naročito razbijati glavu.", govori nam Miroslav Krleža kroz usta jednog od svojih likova, dok nam cjelinom "Lede" poručuje upravo suprotno. Ovaj ponajprije glumački komad, blistavo napisanih dijaloga, intrigantnih situacija i višeznačnih odnosa, podjednako je komedija, koliko i salonska drama; "ljubavna igra", koliko i egzistencijalna melodrama. No žanr je manje bitan, dok god nam se Krležini likovi obraćaju s takvom, kazališnom i životnom, plastičnošću i uvjerljivošću, dok god je njihova "nepodnošljiva lakoća postojanja" toliko suvremena da imamo dojam kao da smo zakoračili u tekst nastao sada, u vakuumu početka 21. stoljeća.

Kriminal, prostitucija, alkoholizam i bijeda s jedne, odnosno brzuspjeh ostvaren primamljivom, ali brzo potrošivom medijskom slavom sdruge strane, "razvlače" ovaj tekst do prenapregnutosti, koju Glowacki vješto olakšava humorom, kao i tipičnom slavenskom toplinom te žudnjom za drugim i drugačijim. Samo M. Strelec, slovenski redatelj s velikim iskustvom (između ostalog i umjetničkog ravnatelja Drame SNG Maribor) i mnogobrojnim režijama iza sebe na pozornici kazališta "Gavella" oblikovao je "Četvrtu sestru" kao predstavu u kojoj prizorište i gledalište ne žele biti razdvojeni i gdje iluzija i stvarnost žive jedan, zajednički život.

Iznimno plodan osječki književnik Davor Špišić, prozaik i dramatičar, u kazalištu "Gavella" je već postavljan - njegova, "Marinom Držićem" nagrađena, drama "Alabama" bila je voljena od publike i cijenjena od kritike. Nastao po narudžbi teatra u Frankopanskoj, najnoviji Špišićev tekst nije samo posveta, već i svojevrsna novodobna "dramska reakcija" na legendarnu predstavu ovog kazališta, "Sokol ga nije volio" Fabijana Šovagovića. Iznad svega, "Sokol" je bio moćna priča, ispisana perom jednog od naših najvećih glumaca, koji je u njoj odigrao i jednu od svojih najboljih uloga. Poput Šovagovića, i Špišić radnju smješta u ambijent koji odlično poznaje, u Slavoniju, samo u onu '90-ih. Dvije obitelji, jedna hrvatska i jedna srpska, neraskidivo su povezane i kontekstom rata zavađene; u kompozicijski izuzetnoj dramskoj strukturi, Davor ih Špišić zbližava i udaljulje, da bi ih doveo u situaciju iz koje, jasno je, nema nikakvog drugog izlaza osim tragedije. Kao i u "Alabami", i ovdje je tragičnost cjeline omekšana toplim humorom i majstorski oblikovanim dijalozima, u kojima živi jedinstvenost slojevitog slavonskog mentaliteta.

Seks, hrana, piće i dukati su željeno dobro; o ljubavi, roditeljskoj ili bračnoj, odanosti ili velikodušnosti neusporedivno se manje govori. Važno je utažiti glad, namiriti se - ostalo će se već nekako riješiti. Nošeni tim valom, Dundo Maroje, sin mu Maro, kurtizana Laura, njena sluškinja Petrunjela, ili pak sluge Popiva i Pomet, dolaze u situacije u kojima je borba jedini način da se preživi, a sukob što se vodi lišen je obzira. Dijalog kojim se mačuju prirodan je, tečan, bogat i sceničan, pa i u njemu valja tražiti razloge tako čestog vraćanja "Dundu Maroju", koji se pozornici još uvijek obraća neodoljivim šarmom...