Platonov je inteligentan, ali izgubljen, lucidan, ali nesposoban donijeti odluku, razočaran svijetom čiji smisao ne vidi i ljudima čije postupke ne razumije. Sve "avanture" njemu kao da se događaju slučajno, čak se može činiti i protiv njegove volje - supruga mu zbog toga pati, ljubavnice su iznenađene tek kad otkriju da postoji još jedna, a on sve to kometira lakonski autoironično: "Bolje da sam ih ubio u naletu strasti, na španjolski način, nego da ih uništavam malo-pomalo, na ruski." Spoj Don Juana i Hamleta, lik je to koji uništava i sebe i sve što mu priđe, dok gledatelj istodobno navija za njega i gnuša ga se, ne shvaćajući ne vidi li ili ne želi vidjeti što čini onima koji ga vole. Predvođena novim članom ansambla našeg teatra, Živkom Anočićem u ulozi Platonova, ovo je predstava od redatelja najavljena kao "ljetna, strastvena, erotična", sva u tijelu i žudnji, nemiru i borbi.

Dijete s kockastom glavom koje potiče svađu nalik onima iz talijanskih filmova, ljubavna scena s mladim ustašom, partizansko kazalište i strastveni susret u kupiništu, političke optužbe i mučenje, bračni brodolom, a zatim starost, i jedna dvorana u kojoj se pleše... Starački dom kao "idealni kamp svih naših ksenofobija, a opet tako dirljivo i mlačno mjesto" (D. Spišić) na koje "odlažemo starce", pomalo poput isluženih starih baterija ili iskorištenih plastičnih boca, ogledalo je društva u kakvom živimo, društva gdje teško prihvaćamo druge i drugačije, a slabije sklanjamo u stranu jer nam smetaju, jer nemamo vremena za njih. Dramski tekst Dubravka Mihanovića, autora u zemlji i inozemstvu višestruko nagrađivanih komada, postavio je Oliver Frljić, trenutno jedan od najhvaljenijih redatelja ovih prostora, čije predstave osvajaju priznanja gdje god se pojave, ali su jednako tako sposobne izazvati i glasno neslaganje.

"Grandiozna je i složena poput labirinta palača njegove komike.", zabilježeno je jednom prilikom o djelu velikog francuskog i svjetskog komediografa, sina imućnog kraljevog tapetara, diplomom pravnika, a strašću glumca i pisca, Jeana Baptistea Poquelina, u povijesti književnosti zapamćenog kao Moliere. "Tartuffe", taj blistavi Moliereov obračun s licemjerjem - i to ponajprije vjerskim - jedan je od onih tekstova koji još uvijek, gotovo tri i pol stoljeća nakon svog nastanka, djeluje provokativno i izazovno, jurišajući sa scene na koroziju koja nagriza svako društvo, nekad i danas.

"Život je san" Pedra Calderóna de la Barce jedan je od najljepših tekstova ikad napisanih u dramskoj književnosti. Na tlocrtu istovremeno očuđujuće maštovitog i zadivljujuće usredotočenog zapleta, španjolski je pjesnik scene stvorio sugestivnu i fluidnu dramu, modernu onoliko koliko su moderni mašta i priča, sloboda i okrutnost, tmina i san, a oni su to (od)uvijek. Bujnost i ogoljelost u stihovima teksta "Život je san" kroče ruku pod ruku, nudeći glumcima 21. stoljeća priliku da budu totalni izvođači te da usporedno zaigraju misaonu i teatarsku dramu, da se suoče s prošlošću i sadašnjošću, progovore o iluziji i stvarnosti.

Najnoviji Špišićev tekst nije samo posveta, već i svojevrsna novodobna "dramska reakcija" na legendarnu predstavu ovog kazališta, "Sokol ga nije volio" Fabijana Šovagovića. Iznad svega, "Sokol" je bio moćna priča, ispisana perom jednog od naših najvećih glumaca, koji je u njoj odigrao i jednu od svojih najboljih uloga. Poput Šovagovića, i Špišić radnju smješta u ambijent koji odlično poznaje, u Slavoniju, samo u onu '90-ih. Dvije obitelji, jedna hrvatska i jedna srpska, neraskidivo su povezane i kontekstom rata zavađene; u kompozicijski izuzetnoj dramskoj strukturi, Davor ih Špišić zbližava i udaljulje, da bi ih doveo u situaciju iz koje, jasno je, nema nikakvog drugog izlaza osim tragedije. Kao i u "Alabami", i ovdje je tragičnost cjeline omekšana toplim humorom i majstorski oblikovanim dijalozima, u kojima živi jedinstvenost slojevitog slavonskog mentaliteta.

Seks, hrana, piće i dukati su željeno dobro; o ljubavi, roditeljskoj ili bračnoj, odanosti ili velikodušnosti neusporedivno se manje govori. Važno je utažiti glad, namiriti se - ostalo će se već nekako riješiti. Nošeni tim valom, Dundo Maroje, sin mu Maro, kurtizana Laura, njena sluškinja Petrunjela, ili pak sluge Popiva i Pomet, dolaze u situacije u kojima je borba jedini način da se preživi, a sukob što se vodi lišen je obzira. Dijalog kojim se mačuju prirodan je, tečan, bogat i sceničan, pa i u njemu valja tražiti razloge tako čestog vraćanja "Dundu Maroju", koji se pozornici još uvijek obraća neodoljivim šarmom...