"Čudesan je put kojim su prošle naše obitelji u samo četrdesetak godina, od potleušica s blatom na nogama, do Interneta, mobitela i mercedesa u kojima vozimo naše bake liječniku na skidanje mrene, kada je upitno čiju bi to mrenu trebalo odstraniti. Napisao sam ovu dramu iz ljubavi i ona nije nužno vlaška...", rekao je jednom prilikom Bošnjak o vlastitom tekstu, pozivajući redatelja Krešimira Dolenčića i ansambl kazališta "Gavella" da progovore njegovim rečenicama o sebi i nama, dopirući do ishodišta tragičkog, dokle je ova drama bez sumnje sposobna prodrijeti. Jer, obitelj je oduvijek prostor ljubavi i mržnje, strastvenog prihvaćanja i nemilosrdnog nerazumijevanja; mjesto je to vriska i tišine...

Seks, hrana, piće i dukati su željeno dobro; o ljubavi, roditeljskoj ili bračnoj, odanosti ili velikodušnosti neusporedivno se manje govori. Važno je utažiti glad, namiriti se - ostalo će se već nekako riješiti. Nošeni tim valom, Dundo Maroje, sin mu Maro, kurtizana Laura, njena sluškinja Petrunjela, ili pak sluge Popiva i Pomet, dolaze u situacije u kojima je borba jedini način da se preživi, a sukob što se vodi lišen je obzira. Dijalog kojim se mačuju prirodan je, tečan, bogat i sceničan, pa i u njemu valja tražiti razloge tako čestog vraćanja "Dundu Maroju", koji se pozornici još uvijek obraća neodoljivim šarmom...

"Život je san" Pedra Calderóna de la Barce jedan je od najljepših tekstova ikad napisanih u dramskoj književnosti. Na tlocrtu istovremeno očuđujuće maštovitog i zadivljujuće usredotočenog zapleta, španjolski je pjesnik scene stvorio sugestivnu i fluidnu dramu, modernu onoliko koliko su moderni mašta i priča, sloboda i okrutnost, tmina i san, a oni su to (od)uvijek. Bujnost i ogoljelost u stihovima teksta "Život je san" kroče ruku pod ruku, nudeći glumcima 21. stoljeća priliku da budu totalni izvođači te da usporedno zaigraju misaonu i teatarsku dramu, da se suoče s prošlošću i sadašnjošću, progovore o iluziji i stvarnosti.

Dijete s kockastom glavom koje potiče svađu nalik onima iz talijanskih filmova, ljubavna scena s mladim ustašom, partizansko kazalište i strastveni susret u kupiništu, političke optužbe i mučenje, bračni brodolom, a zatim starost, i jedna dvorana u kojoj se pleše... Starački dom kao "idealni kamp svih naših ksenofobija, a opet tako dirljivo i mlačno mjesto" (D. Spišić) na koje "odlažemo starce", pomalo poput isluženih starih baterija ili iskorištenih plastičnih boca, ogledalo je društva u kakvom živimo, društva gdje teško prihvaćamo druge i drugačije, a slabije sklanjamo u stranu jer nam smetaju, jer nemamo vremena za njih. Dramski tekst Dubravka Mihanovića, autora u zemlji i inozemstvu višestruko nagrađivanih komada, na scenu teatra "Gavella" postavlja Oliver Frljić, trenutno jedan od najhvaljenijih redatelja ovih prostora, čije predstave, osvajaju nagrade gdje god se pojave, ali su jednako tako sposobne izazvati i glasno neslaganje.

Slikovitost je "Sna Ivanjske noći" neupitna, a maštoviti su mu tumači neophodni. Fabula istkana od tri osnovne niti, "dvorskog zapleta" (gdje glavne uloge, uz Tezeja i Hipolitu, igraju dva para ljubavnika), "svijeta zanatlija" (s predstavom o tragičnoj ljubavi Pirama i Tizbe) te "vilinskog svijeta" (s Oberonom, Titanijom i Pukom) od glumaca našeg teatra tako je ponajprije zatražila spremnost da "se igraju" i dopuste si nesputan dijalog s reljefnošću neponovljivih Shakespeareovih likova, na što su oni odgovorili otvorenošću i "izvedbenom rječitošću". Humorno obojana životnost zanatlija, eterična onostranost vilinskog carstva i formalizam atenskih situacija pokazali su se idealnim poligonom za eklektičnost makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog. "U atmosferi sna, o Ivanju, u toploj ljetnoj noći zasićenoj mjesečinom" čudesni nas "San Ivanjske noći" podsjeća kako "...su ludi, / Gospode, ti smrtni ljudi!"

Sebi svojstvenom duhovitošću N. V. Gogolj je "Ženidbu" podnaslovio kao "posve nevjerojatan događaj u dva čina", mada u njoj, zapravo, nema ničega nevjerojatnog, možda tek neobičnog. Skupina prosaca stiže u dom djevojke sasvim zbunjene onime što joj se nudi: stidljivi mladić i njegov pretjerano aktivni prijatelj, ostarjeli pomorac prepun poluizmišljenih priča, namrgođeni ekonom koji sve to shvaća kao posao što se mora obaviti, bojažljivi časnik kojem je najvažnije da žena zna francuski mada ga on sam ne zna, te užurbani trgovac, doista i nisu neka ponuda, ali - boljih nema. Barem ne u Gogoljevoj briljantnoj komediji, što poput svih njegovih tekstova ponajprije osvaja čudesnim humorom i neuhvatljivim karakterima, autsajderima koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu, pa se guraju, komešaju, bore, nadmudruju, svađaju, vesele...