Ljudi, a s njima i vremena, se - i Voltaire je jedan od dokaza - ne mijenjaju u svojoj biti. "Candide ili Optimizam," stoga nema problema s vremenskom distancom, jer okrutnost, glupost i licemjerje s lakoćom su preskočili stoljeća i ukotvili se u sadašnjosti. "Prosvijetliti ljude, razjasniti stvari, osloboditi duh nepotrebnih stega i braniti pravo čovjeka na vlastito mišljenje.", što je francuski spisatelj i mislitelj pokušao činiti svojim bestsellerom (samo za autorova života roman je izišao više od četrdeset puta) u 18. stoljeću, jednako ima smisla činiti i danas. U ovom slučaju to, srećom po kazalište, nije samo smisleno, već i potencijalno zabavno, slikovito i zaigrano; pred nama je svojevrsni bastard filozofske rasprave, satirične rugalice i pikarske avanture, gdje se ne štedi nikoga, a ponajmanje državne i crkvene autoritete. Je li optimizam uopće moguć kao vjerodostojan pogled na život, pita sebe i nas Voltaire, ili je posrijedi naivna zabluda, u kojoj "netko strastveno tvrdi da je sve dobro, iako mu ide zlo?"

Gotovo programatski ispisujući tekst u kojem se sve, ali baš sve, vrti oko novca, i gdje bez brižljivo pripremljene računice nije moguće ni zatrudnjeti, ni roditi, ni umrijeti, ni zaposliti se, ni dati otkaz, ni kupiti stan, ni biti u intimnom odnosu, Nikiforova nam, dakako, pokazuje kakvi smo postali i kamo nas je dovela vjera - čak i ako je nismo imali, jer izbora zapravo nije ni bilo - u ono što običavamo nazivati "liberalnim kapitalizmom". Njena drama, međutim, nije docirajući moralitet, već komedija, društveno angažirana i premrežena našim svakodnevnim tugama, ali silno britka u opažanju i satirična u postupku. Karakteri kojima se bavi ljudi su poput nas, osobe koje su se "zaigrale" u supermarketu ili krivo procijenile koliki kredit mogu otplaćivati, pa su se odjednom zatekle u situaciji većoj od njih, iz koje sada trebaju pod hitno izaći, kako god znaju.

Točno deset godina nakon hvaljenog i rado gledanog filma koji je obilježio noviju hrvatsku kinematografiju, "Fine mrtve djevojke" stižu i u kazalište. Problemi na koje su Matišić i Matanić tada upozoravali i dalje su, možda još intenzivnije, tu, od malograđanskog licemjerja i dvostrukog morala, do šovinizma i homofobije. Priča o dvije zaljubljenje studentice, koje ne žele ništa drugo osim da im se dopusti da se na miru vole, na melodramatskom zapletu gradi opasnu i duhovitu, zastrašujuću i na trenutke apsurdnu, no prije svega upozoravajuću priču o tome što smo sve spremni učiniti jedni drugima, uvjereni da različitost ugrožava spokoj naših naoko skladnih života. Matišić u svom tekstu, kao što smo i navikli od njega, nerijetko ide preko granica realizma, prema drskoj komediji s elementima groteske, ali to ne znači da je ono što nam govori manje stvarno, naprotiv: u tek prividnoj bizarnosti njegovih situacija vrlo je lako prepoznati sebe i svoje bližnje.

Slikovitost je "Sna Ivanjske noći" neupitna, a maštoviti su mu tumači neophodni. Fabula istkana od tri osnovne niti, "dvorskog zapleta" (gdje glavne uloge, uz Tezeja i Hipolitu, igraju dva para ljubavnika), "svijeta zanatlija" (s predstavom o tragičnoj ljubavi Pirama i Tizbe) te "vilinskog svijeta" (s Oberonom, Titanijom i Pukom) od glumaca našeg teatra tako je ponajprije zatražila spremnost da se igraju i dopuste si nesputan dijalog s reljefnošću neponovljivih Shakespeareovih likova, na što su oni odgovorili otvorenošću i izvedbenom rječitošću. "U atmosferi sna, o Ivanju, u toploj ljetnoj noći zasićenoj mjesečinom" čudesni nas "San Ivanjske noći" podsjeća kako "...su ludi, / Gospode, ti smrtni ljudi!"

Kad neki dramski tekst postane najduže igranom komedijom u kazališnom centru kakav je Los Angeles, tada on već i zbog te činjenice nesumnjivo zaslužuje našu pažnju. "Kvetch", drama jednog od najpoznatijih suvremenih britanskih dramatičara, ujedno redatelja i glumca, Stevena Berkoffa, između ostalih je priznanja ovjenčana i spomenutim, pa nije neobično što iz izvedbe u izvedbu privlači i gledatelje u Hrvatskoj. Priča o ne baš sretnim ljudima i njihovim ne baš sretnim životima, subverzivna i razigrana, duhovita i gorka, cinična i nježna, istinita i kazališna u isti čas... "Kvetch" je društvena komedija u susretu s kojom smo dovedeni u situaciju da se, kao i u svim dobrim komedijama, smijemo samima sebi.

Liberalni kapitalizam za jednog od najboljih suvremenih njemačkih dramatičara, Rolanda Schimmelpfenniga, nemilosrdan je i okrutan sustav, koji jede svoju djecu. Glavni imperativ - uspjeti - za onoga tko mu se ne poda nužno znači i raditi čitav dan, biti usamljen, nemati obitelj ili je zanemarivati, biti duhovno prazan... Pobjeći odatle žele svi, no mogu tek odabrani, kod Shimmelpfenniga, vrlo zanimljivo, bježeći u Indiju, koja je ovdje i i težnja, i simbol, i tlapnja. A da bi tamo dospjeli, Angelika, Sabina, Robert, Patricija, Hans i Frank spremni su na sve, jer i tako više nemaju što izgubiti...