U Brechtu se ne može uživati, reći će neki. U pouci nema zabave. Međutim, i te skeptike (ne možemo im ne dati do neke mjere pravo), razuvjerit će ansambl-predstava varaždinskog kazališta. Weillovi songovi ondje odjekuju u punini svoje znakovitosti i sugestivnosti, a pod Večekovom rukom ne odustaje se ni od autentičnosti "kabaretskoga" Brechta. No, nad svime lebdi duh (auto) ironije: igra je zabava, a ako nas igra uz to ponečemu i uči, utoliko bolje. A uči nas (dok se zabavljamo), da se vremena mijenjaju, ali pojedine bitne stvari (recimo, one koje se tiču vlasti i kriminala), ostaju uvijek žalosno iste. Hoćemo li onda rezignirati? Ne. Bolje je pridružiti se završnom songu.