Redatelj: Aleksandar Popovski
Prevoditeljica: Sanja Ivić
Dramaturg: Dubravko Mihanović
Scenografi: NUMEN, Ivana Radenović
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
Glazbeni suradnik: Karlo Hubak
Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
Fotografije: Jasenko Rasol
Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić

Igraju:

Antigona: Dijana Vidušin
Kreont: Ozren Grabarić
Kor: Ksenija Pajić
Prvi stražar: Ranko Zidarić
Hemon: Amar Bukvić
Izmena: Nela Kocsis
Dadilja: Biserka Ipša
Glasnik: Filip Šovagović
Maestro: Karlo Hubak / Andrej Vesel
Paž: Tit E. Medvešek
Euridika na fotografiji: Marita Ćopo

Inspicijentica: Ana Dulčić
Šaptačica na probama: Andrea Glad

Prva proba: 21. svibnja 2012.
Premijera: 15. rujna 2012.
Posljednja izvedba: 18. veljače 2014.

Nova-stara "Antigona"

U kazalištu nije rijedak slučaj da mi koji stvaramo predstave nismo zadovoljni - barem ne posve - onime što smo stvorili. Mogućnosti za pogrešku nebrojene su, u nekom trenutku nedostajati može i vizije, i hrabrosti, i vještine, i znanja, i mašte, i usredotočenosti. Međutim, u repertoarnom teatru predstava mora pred publiku u terminu koji joj je određen, datumi premijera znaju se godinu dana unaprijed, i nije ih moguće pomicati, jer već za tri dana počinje rad na novoj predstavi, koja će, kao i ova koju smo upravo napravili, nastajati dva, najviše tri mjeseca, i to će biti to. Unutar tog vremenskog okvira potrebno je osmisliti i oblikovati ono što će poslije živjeti nadamo se što duže, ponekad godinama, ponekad i više od desetljeća. Obnavljanje predstave koja je imala sreću biti dugotrajnom uobičajena je praksa, no iskustvo nas je naučilo da je, u pravilu, posrijedi tek osvježivanje naslova, prisjećanje i učvršćivanje onoga što se tijekom igranja i, još više, neigranja, zaboravilo, zapostavilo, zanemarilo. Stvaranje doista nove predstave na ruševinama - ili, optimističnije, na tlocrtu - stare, izuzetak je, i to ne samo u hrvatskom teatru. Naime, usprkos spomenutom mogućem nezadovoljstvu učinjenim, redatelj, glumci i ostali suradnici odmah nakon premijere kreću u daljnje poslove, ponekad i u drugim gradovima i državama, i nemaju ni vremena, ni mogućnosti, ni koncentracije za temeljito mijenjanje onoga što su već pokazali gledateljima i stručnoj javnosti kao dovršeno. Mada, to zna svatko tko se bavi kazalištem, dovršenost na pozornici ne postoji. "Antigona" Jeana Anouilha, premijerno izvedena 15. rujna 2012. godine, na sceni teatra u Frankopanskoj, spomenuti je izuzetak. Nakon 25 izvedaba, i to pred uglavnom punim gledalištem, u proljeće 2013. redatelj Aleksandar Popovski, ansambl predstave i kreativni tim odlučili su nastaviti rad na naslovu koji je prije šest mjeseci premijerno prikazan publici; rezultat je nova-stara "Antigona", predstava koja sa svojom prethodnicom dijeli i tekstualni predložak, i podjelu, i imena svih suradnika, ali ipak je u mnogočemu različita od nje. Temeljito dramaturški preoblikovana te dublje redateljski domišljena i, shodno tome, značajno izmijenjena u likovnosti scene i kostima, ova "Antigona" drugačija je on one ponajprije po glumačkim zagledanostima u uloge i novim rješenjima koja iz toga proizlaze, idejno, konceptualno, mizanscenski. Antigona, Kreont, Kor, Stražar, Hemon, Izmena, Dadilja, Glasnik, Maestro i Paž i dalje nam pričaju staru priču, koja sada zvuči i znači novo: motivi su isti, čitanje se promijenilo, s ove, i s one strane pozornice.

Dubravko Mihanović

Nagrade:

"Gavella i Europlakat Fair", 2013.
- najbolja glumica u premijernim predstavama sezone 2012./2013.: Dijana Vidušin
- najbolji glumac u premijernim predstavama sezone 2012./2013.: Ozren Grabarić

"U dramskom kazalištu "Gavella" dogodio se pozitivan presedan na hrvatskoj pozornici: glumačka ekipa i redatelj Aleksandar Popovski nastavili su raditi na predstavi i nakon premijere, znatno je unaprijedivši. (...) Dijana Vidušin u novom je, zrelijem čitanju lika Antigone svakako dosegla njezinu samoću, njezin strah od posljedica buntovničke geste, baš kao i užitak pobune. Uspostavila je samoizabranu, koliko i bolnu distancu od ostatka grupe. (...) Grabarić je majstorski dosegnuo Kreonta kao vladarsku zmiju koja se elegantno omotava oko svog prijestolja, znajući da otrov služi samo zato da ga vlast upotrijebi: bilo tako da Sokratu servira uobičajenu dozu kukute ili tako da Antigonu svečano isprati do grobnice." (Nataša Govedić, Zarez)