Od svih Držićevih komedija najpoznatija i najbolja je, svakako, "Dundo Maroje". Ona pripada samom vrhu dramske književnosti ikad napisane na hrvatskom jeziku, a nije pretjerano reći ni da joj je mjesto u panteonu europske renesansne književnosti općenito. Izuzetno precizno, a pritom silno razigrano i "raspojasano", ovo je djelo toliko moćno ponajprije zbog briljantne galerije živopisnih likova, koje pisac suvereno vodi kroz komad, točno znajući za što mu koji od njih treba te što nam njime ima za reći. Više od dvadeset osoba, većinom iz Dubrovnika, u renesansnom Rimu traži zadovoljenje požude, povrat novca, ili obranu časti, boreći se za ono do čega im je stalo svim raspoloživim sredstvima, rukovođeni onodobnom makijavelističkom doktrinom po kojoj "cilj opravdava sredstva". Oslobođen od spona duhovne vertikale umrlog srednjeg vijeka, Držićev je čovjek posve svjetovan i nekriomice "nizak" u svojoj tek stečenoj svjetovnosti, odlučan izboriti se za ono što misli da mu pripada. Seks, hrana, piće i dukati su željeno dobro; o ljubavi, roditeljskoj ili bračnoj, odanosti ili velikodušnosti neusporedivno se manje govori. Važno je utažiti glad, namiriti se - ostalo će se već nekako riješiti. Nošeni tim valom, Dundo Maroje, sin mu Maro, kurtizana Laura, njena sluškinja Petrunjela, ili pak sluge Popiva i Pomet, dolaze u situacije u kojima je borba jedini način da se preživi, a sukob što se vodi lišen je obzira. Dijalog kojim se mačuju prirodan je, tečan, bogat i sceničan, pa i u njemu valja tražiti razloge tako čestog vraćanja "Dundu Maroju", koji se pozornici još uvijek obraća neodoljivim šarmom...