Eklektičnost Popovskog te njegova sposobnost da velikoj književnoj temi pristupi bez straha, slobodno se poigravajući motivima koje mu tekst "posuđuje na korištenje", daju naslutiti kako će ansambl kazališta "Gavella" s ovom predstavom krenuti na uzbudljivo i maštovito kazališno putovanje. A drugačije se, uostalom, ne bi ni moglo, jer "u svojoj olakoj bezobzirnosti, pustolovnom egoizmu te dopadljivu nećudoređu, Peer Gynt je Don Quixote slobodnog pothvata", junak teksta koji u svojim mnogim slojevima ima "toliko općeprihvatljivih svojstava da ga je i japanska kritika proglasila "tipično japanskim"".

Slikovitost je "Sna Ivanjske noći" neupitna, a maštoviti su mu tumači neophodni. Fabula istkana od tri osnovne niti, "dvorskog zapleta" (gdje glavne uloge, uz Tezeja i Hipolitu, igraju dva para ljubavnika), "svijeta zanatlija" (s predstavom o tragičnoj ljubavi Pirama i Tizbe) te "vilinskog svijeta" (s Oberonom, Titanijom i Pukom) od glumaca našeg teatra tako je ponajprije zatražila spremnost da "se igraju" i dopuste si nesputan dijalog s reljefnošću neponovljivih Shakespeareovih likova, na što su oni odgovorili otvorenošću i "izvedbenom rječitošću". Humorno obojana životnost zanatlija, eterična onostranost vilinskog carstva i formalizam atenskih situacija pokazali su se idealnim poligonom za eklektičnost makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog. "U atmosferi sna, o Ivanju, u toploj ljetnoj noći zasićenoj mjesečinom" čudesni nas "San Ivanjske noći" podsjeća kako "...su ludi, / Gospode, ti smrtni ljudi!"

"Mećava" je, pored toga što u njoj možemo pronaći i komediju i filozofsku priču i molitvu i još mnogo toga, ponajprije san i igra, bojama naglašeno ruska, duhom neskriveno staromodna, no zato ne manje svačija i današnja. Puškinova pripovijest pomoću jednostavnog zapleta govori o sudbini, kazni i milosrđu, hraneći se za romantizam tako prepoznatljivom ljubavlju prema fantaziji, pustolovini, mašti, daljini, prošlosti, narodnoj predaji... ukratko, prema svemu što nastoji zaobići ili nadograditi stvarnost, što želi biti drugačije i naoko skladnije od nje. Pokušati sada i ovdje oživjeti takav svijet može se doimati poput eskapizma, no "Mećava" nam poručuje da su sve važne stvari davno otkrivene te da je pozornica mjesto s kojeg se vraćamo u prošlost - prošlost Vremena i sebe samih - kako bismo se vratili bitnom: djetinjstvu i priči, žudnji i vjeri, borbi i radosti.

Natopljen autentičnom tugom i nježnim humorom što grije, ovaj je tekst između ostalog i poziv na mirenje, te kao takav djeluje ljekovito na one koji mu se prepuste. U režiji Daria Harjačeka, redatelja zapaženih naslova kao što su "Tri sestre" ili "Pijanistica", "Alabama" se obraća publici neposredno i zapitano, voljna progovoriti o stvarnosti kakva nas boli, a živimo je. "Davor Špišić nastoji nanovo zalijepiti obiteljske krhotine, pomiriti nepomirljivo i vratiti tračak nade, a manirom rasnog majstora to naposljetku i uspijeva.", zapisano je između ostalog o ovome tekstu, ovjenčanom nagradom "Marin Držić" za 2008. godinu.

Kad neki dramski tekst postane najduže igranom komedijom u kazališnom centru kakav je Los Angeles, tada on već i zbog te činjenice nesumnjivo zaslužuje našu pažnju. "Kvetch", drama jednog od najpoznatijih suvremenih britanskih dramatičara, ujedno redatelja i glumca, Stevena Berkoffa, između ostalih je priznanja ovjenčana i spomenutim, pa nije neobično što iz izvedbe u izvedbu privlači i gledatelje u Hrvatskoj. Redatelj predstave je Dražen Ferenčina, a u virovitičko-zagrebačkoj glumačkoj podjeli su Enes Vejzović, Helena Minić, Janko Rakoš, Blanka Bart Hajoš i Igor Golub.