"Grandiozna je i složena poput labirinta palača njegove komike.", zabilježeno je jednom prilikom o djelu velikog francuskog i svjetskog komediografa, sina imućnog kraljevog tapetara, diplomom pravnika, a strašću glumca i pisca, Jeana Baptistea Poquelina, u povijesti književnosti zapamćenog kao Moliere. "Tartuffe", taj blistavi Moliereov obračun s licemjerjem - i to ponajprije vjerskim - jedan je od onih tekstova koji još uvijek, gotovo tri i pol stoljeća nakon svog nastanka, djeluje provokativno i izazovno, jurišajući sa scene na koroziju koja nagriza svako društvo, nekad i danas.

"Dolina ruža", novi tekst jednog od najizvođenijih i "najbezobraznijih" hrvatskih dramatičara, Ivana Vidića, s ozbiljnošću i humorom progovara o tajkunsko-skorojevićevskoj Hrvatskoj i njenim opskurnim likovima, koji su bahato uvjereni kako imaju sve, da bi se jednog dana probudili i shvatili da zapravo - nemaju ništa. U režiji Krešimira Dolenčića, "Dolina ruža" meandrira kroz kaos svačije svakidašnjice, dopuštajući si istodobno biti društveno kritična i poetična, realistična i apsurdna, zamišljena i rugalačka. Obiteljska je ovo drama, ali je i satira, ludička dramska dijagnoza, pozorničko traganje za smislom, strastveno i drsko, kakvo traganje i treba biti. Zapetljani smo u mrežu koju smo si sami ispleli, poručuje nam Vidić, i birati nam je između dva glagola, dva pitanja: pobjeći ili se boriti?

Zanimljivo je da drame Filipa Šovagovića - a tamo gdje su igrane bile su i hvaljene i rado gledane - do "Ptičica" nikad nisu postavljane u Zagrebu. Udomljavala su ih kazališta u Splitu, Rijeci, Njemačkoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji... ali zagrebačka ih publika nije imala prilike gledati na svom repertoaru. "Ptičice" teatra u Frankopanskoj stoga su prilika da i ovdje, u najvećem gradu zemlje o kojoj se u ovom tekstu govori, poslušamo priče koje nam žele ispričati Cigan, Flekica, Rade, Pljuga, Žir, Desa, Zdenka, Piro, Eva i Crta.

"Život je san" Pedra Calderóna de la Barce jedan je od najljepših tekstova ikad napisanih u dramskoj književnosti. Na tlocrtu istovremeno očuđujuće maštovitog i zadivljujuće usredotočenog zapleta, španjolski je pjesnik scene stvorio sugestivnu i fluidnu dramu, modernu onoliko koliko su moderni mašta i priča, sloboda i okrutnost, tmina i san, a oni su to (od)uvijek. Bujnost i ogoljelost u stihovima teksta "Život je san" kroče ruku pod ruku, nudeći glumcima 21. stoljeća priliku da budu totalni izvođači te da usporedno zaigraju misaonu i teatarsku dramu, da se suoče s prošlošću i sadašnjošću, progovore o iluziji i stvarnosti.

Slikovitost je "Sna Ivanjske noći" neupitna, a maštoviti su mu tumači neophodni. Fabula istkana od tri osnovne niti, "dvorskog zapleta" (gdje glavne uloge, uz Tezeja i Hipolitu, igraju dva para ljubavnika), "svijeta zanatlija" (s predstavom o tragičnoj ljubavi Pirama i Tizbe) te "vilinskog svijeta" (s Oberonom, Titanijom i Pukom) od glumaca našeg teatra tako je ponajprije zatražila spremnost da "se igraju" i dopuste si nesputan dijalog s reljefnošću neponovljivih Shakespeareovih likova, na što su oni odgovorili otvorenošću i "izvedbenom rječitošću". Humorno obojana životnost zanatlija, eterična onostranost vilinskog carstva i formalizam atenskih situacija pokazali su se idealnim poligonom za eklektičnost makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog. "U atmosferi sna, o Ivanju, u toploj ljetnoj noći zasićenoj mjesečinom" čudesni nas "San Ivanjske noći" podsjeća kako "...su ludi, / Gospode, ti smrtni ljudi!"