Željeli smo na pozornici zaustaviti obrise grada, čije je ime zapisano u nazivu ovoga teatra, tekstovima pisaca koji su mislili različite trenutke toga istoga grada iz drugačijih perspektiva, smiono bilježeći fragmente neke buduće predstave. Njihove se priče isprepliću i drugim jezicima govore o istome, njihovi su karakteri prepisani s ulica po kojima su i sami prolazili, njihovi su interijeri i eksterijeri naše sobe i naši parkovi, sudbine njihovih junaka često su kao i naše prepuštene slučaju ili zaboravu. Oni su kroničari naših života koji su pak neodvojivi od fasada kuća i slike grada u kojem živimo. Nina Mitrović, Ivan Vidić, Filip Šovagović, Damir Karakaš i Igor Rajki dokazali su, uostalom, da grad poprima svoj oblik od raspoloženja onoga tko ga promatra. Poništena bajka, neuspjela pljačka, subotnja ili nedjeljna kava, monolog o umjetnosti i nesnalaženje proletarijata iz predgrađa... kao opća mjesta prepoznavanja svih gradova i istodobno specifični znakovi prepoznavanja upravo ovoga grada. Osamljenost nije geografski pojam, niti se pojavljuje samo na određenim mjestima, ne prisvajaju je isključivo tranzicijski prostori, naprotiv, raspoređena je ravnomjerno i bezizlazno sve obuzima.
Dubravka Vrgoč