Razmišljale smo o obitelji. Ponovno. Nastavljamo tamo gdje smo stale ili tamo gdje smo počele. Ovoga puta bez ratne traume. Ovoga puta inspirirane posljednjim prizorima Williamsove "Staklene menažerije". Likovi su isti, rečenice su drugačije. Jedan prizor možda posljednje obiteljske večere postaje mjesto raspada. Majka, kćer i sin. I gost. Koji bi mogao biti njihov razlog življenja. Ali on to neće postati. Jer smo i ovaj put razmišljale o pukotinama svakodnevnih razgovora, o šutnji i stankama, o zagušljivim sobama i zatvorenim prozorima, ali i neostvarenim željama. Likovi ponovno izgovaraju toliko puta izgovorene rečenice, koje ih onda sasvim slučajno ili namjerno rastvaraju u esktremne emocije. Tako postavljajući pitanja o nama samima, ali i
o onima koji nam stoje nasuprot. U životu i u kazalištu.
Anica Tomić i Jelena Kovačić