Neizbrušenost, razbarušenost no i životnost jezika, odnosno govora za kojega se Tatjana Gromača radije odlučuje, pogađaju nas svojom ubitačnom jednostavnošću u kojoj nema potrebe za dodavanjima i kićenjima. Fragmentarnost i linearnost "Crnca" prirodna je, jer je tako razmrvljena i sama stvarnost. A u njoj jedan detalj predstavlja cijeli svijet, bitniji od cjeline slike. Scensko postavljanje "Crnca" upravo odlučuje slijediti "različitost" i "drugačijost" romana koji ne dopušta klasičnu dramatizaciju. Njegova izlomljena naracija pokreće kazališni karusel u čijoj se vrtnji izmjenjuju komadići dirljivih, duhovitih, no isto tako beskrajno otužnih i gorkih svjedočanstava s kojima se još uvijek ne usuđujemo suočiti. Krajnji rezultat je izvedba romana u kazališnim skicama. U njima se isprepliću pripovijedno i predstavljačko, pripovjedač i uloge, čitatelj i gledatelj, koji ujedno postaje njezin najvjerniji suučesnik.
Magdalena Lupi